Pad
...I taj jecaj sa prizvukom stravichnog koji tako gromko odzvanja u skuchenosti tvog sveta samo je fanatichni fol i zhalosna igra. Priprosta nemoc insekta da kroz zatvoren prozor izleti napolje, u smeshnu, bezbojnu slobodu. Jer ti nisi bice koje ume da plache. Da plache sa onom predivnom konotacijom blazhenstva i istinskog oslobadjanja. Ti umesh samo da grcash u uzaludnom stremljenju da svoje grudi ovenchash blistavim ordenjem lazhnog i veshtachkog besmisla zatochenog u sefove srzhi tvog bednog bica. Vrtish se u svom beskonachnom, jednolichnom krugu, lishen svakog zadovoljstva spoznanja uzvishenog, nesposoban da okusish plodove sa drveta drugachijeg od onog pod kojim te je Zemaljska utroba izbacila na svoju svetu povrshinu. Njene su reke privlachne i silne, ali to je tebi tako tuzhno nepojmljivo. Nije dovoljno udarati nogama- josh uvek ne umesh da plivash. I nemoj me pitati da li udarash dovoljno jako, jer ni za hiljadu ovovremenskih vekova necesh shvatiti Sushtinu. Tvoje su tvorevine sitne i nevidljive, no ipak dovoljno smrdljive da za njih sazna Sveobuhvatnost, a to je vec uspeh. Tvoj najveci uspeh. I jedini...
Srljash li u razlichitost bez prethodnog razumevanja nesrece istovetnosti, osudjen si na iskonski neuspeh. Ispod sebe vidish samo bezdan i tminu sopstvene nesavrshenosti, iako je ne prepoznajesh kao takvu, nedovoljno spreman da svojim chulima dopustish da naslute alternativu neizlechive propasti, nedovoljno odluchan da promenish smer padanja. Instiktom slabica, pochinjesh da se tresesh od groze, josh uvek samo delimichno svestan strahote koja ti pohlepno srche DNK...Ishchezavash neizbezhno.
Ma konachno, volim ja tebe. Necu te ostaviti na cedilu tvoje bespomocne prostote. Iz nesvesne dobrote ili svesnog sazhaljenja, pruzhicu ti ruku spasa i zalozhiti se za tvoj opstanak, josh ovaj poslednji put, dok imam snage i strpljenja za tu puku nesavrshenost koja mi izjeda onu duzhinu stupca razvoja koja tvori ovu nedostizhnu razliku medju nama. Samo pazi- ako ne budesh pruzhio bar poneki krupni, esencijalni udarac ujednachenom ritmu svojih otkucaja, ostacesh tu gde si, izgubljen u, za tvoje falichne ochi premrachnim tunelima podzemlja Istine, tuchen promajom koja u svom ledenom zadahu nosi miris Stvarnog, nemocan da se uspenjesh uza iste ove lestvice kraj kojih sad stojimo. I opet cesh vikati, i jechati, i moliti, i preklinjati da te izbavim iz tvog jedinog i neoprostivog potonuca, a ja cu se, kao i sada, nasmejati u brk tvom slepilu. Ali ti, za razliku od sad, necu ponovo pomoci, jer bi ponovni dodir tvojih prljavih shaka znachio sigurni konachni raspad materije mog stuba. Ostavicu te da se udavish u ogavnosti nemara i kajanja dok se na bolniji nachin ne stopish sa onim chiji si odbegli komad bio cele vechnosti.
Srljash li u razlichitost bez prethodnog razumevanja nesrece istovetnosti, osudjen si na iskonski neuspeh. Ispod sebe vidish samo bezdan i tminu sopstvene nesavrshenosti, iako je ne prepoznajesh kao takvu, nedovoljno spreman da svojim chulima dopustish da naslute alternativu neizlechive propasti, nedovoljno odluchan da promenish smer padanja. Instiktom slabica, pochinjesh da se tresesh od groze, josh uvek samo delimichno svestan strahote koja ti pohlepno srche DNK...Ishchezavash neizbezhno.
Ma konachno, volim ja tebe. Necu te ostaviti na cedilu tvoje bespomocne prostote. Iz nesvesne dobrote ili svesnog sazhaljenja, pruzhicu ti ruku spasa i zalozhiti se za tvoj opstanak, josh ovaj poslednji put, dok imam snage i strpljenja za tu puku nesavrshenost koja mi izjeda onu duzhinu stupca razvoja koja tvori ovu nedostizhnu razliku medju nama. Samo pazi- ako ne budesh pruzhio bar poneki krupni, esencijalni udarac ujednachenom ritmu svojih otkucaja, ostacesh tu gde si, izgubljen u, za tvoje falichne ochi premrachnim tunelima podzemlja Istine, tuchen promajom koja u svom ledenom zadahu nosi miris Stvarnog, nemocan da se uspenjesh uza iste ove lestvice kraj kojih sad stojimo. I opet cesh vikati, i jechati, i moliti, i preklinjati da te izbavim iz tvog jedinog i neoprostivog potonuca, a ja cu se, kao i sada, nasmejati u brk tvom slepilu. Ali ti, za razliku od sad, necu ponovo pomoci, jer bi ponovni dodir tvojih prljavih shaka znachio sigurni konachni raspad materije mog stuba. Ostavicu te da se udavish u ogavnosti nemara i kajanja dok se na bolniji nachin ne stopish sa onim chiji si odbegli komad bio cele vechnosti.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
