The Shine.

10 Mar, 2011

Pripovest o svakisasnjim stvarima 1

— Autor moonshine @ 23:47

Probudio sam se tek kada sam osetio da mi ružni,smeđkasto-sivi štakor zatvorenog, ulepljenog oka radoznalo gricka rukav leveruke koju sam držao ispod glave. Otvorio sam levo oko, koje je ležalonaslonjeno na ruku i okrenuto tačno ka anfasu životinje, dovoljno blizu daodmah uočim detaljnu anatomiju njene gadne njuške. Bila je ogromna i izazivalaje u meni gađenje. Oduvek sam se gadio pacova i svih sličnih, mišolikihzlotvora. Nije to strah, samo ogromna odvratnost i nezadrživi nagon zapovraćanjem. Smrklo mi se od mučnine i pomakao sam ruku od lakta nadole, ucilju da oteram nezvanog prijatelja. I zaista, on se brzim pokretima udaljio,shvatio sam da zapravo uopšte nije velik i sledeće sekunde postepeno suobavestile moju svest putem mog poluotvorenog oka o mojim osnovnimkoordinatama. To je izgledalo otprilike ovako:

U pravcu mesta gde sezaustavio dlan maločas pomerene ruke, između domalog i malog prsta, nazirala setamnosmedja mrlja koja je daljim izoštravanjem slike poprimila konture šahta. Pretpostavljamda je to jedan od onih iz serije 70ih ili 80ih godina, dok je livnica jošradila punom parom, i čiji logo ponosno krasi gotovo svaku šahtovsku ploču ovogpredgrađa, ako sam uopšte i dalje u njemu...ovo me tera i na paralelnu pomisaona mog oca koji je najbolje godine svog radnog veka ostavio u tom preduzeću.No, svaka prethodna misao biva zamenjena sledećim segmentom u otkrivanjuprostora. Neposredno iza šahta pogled mi se zaustavlja na stubovima raznobojnih(uglavnom crvenih i žutih) gajbi, za koje ubrzo utvrđujem da su, tako nasloženejedna na drugu, naslonjene uza zid. Sivo-sivi zid, bez ijednog upadljivogobeležja, koji nadalje u potpunosti ispunjava moj skromni vidik, ako se izuzmemreža betonskih kockica kojima je popločana podloga na kojoj ležim a prostirese od mog tela do tog zida, i levo i desno u beskraj, tako da me pomalo hvatavrtoglavica.

Utvrđujem da je dan, dakako,ali da ležim u senci ovog džinovskog zida koji seže do nebesa, koja takođe nevidim, dakle nisam siguran da još uvek postoje. Mislim kako svetlost sigurnodopire odnekud iz pravca mojih nogu, jer kao da su mračnije slike kojeispunjavaju krajnji levi i gornji ugao mog optičkog opsega nego donji, desni. Amožda su pak šarene gajbe bliže desnom kraju pa stvaraju iluziju. Shvatam da mije oko pokretljivije nego inače, i, kao da bolje i življe vidim boje i opažamsenke. A opet, možda je taj položaj, bez kretnji i trzaja zaslužan za to mojegotovo sakralno uživanje u identifikaciji prostornih čari. Prolazi mi krozglavu misao kako sada mogu do mile volje da gledam u jednu tačku i da mi je žaošto se bar nisam probudio na nekom živopisnijem mestu. To mi se učini smešno.Ipak nalazim da zapravo ne znam zašto sam se ovde probudio. Odlučim da seosvrnem da pokušam do kraja da izanaliziram sliku mesta, a zatim i način, vremei uzrok zbog kog sam se na njemu našao. Želim da okrenem glavu, treba dapomerim vrat, ali pre toga pokušavam da otvorim drugo, desno oko. Teško mi je ine uspevam. Dižem ruku s betona i približim je, dodirujem to oko. Dodir boli, apod prstima osećam skorele krmelje. Bilo je ulepljeno i nisam ga ni uz najvećenapore mogao otvoriti.


Komentari


Dodaj komentar

Dodaj komentar





Zapamti me